I prije nego što su ljudi naučili pisati i čitati, pričali su priče i pjevali su pjesme. Za takvu vrstu djelatnosti nije potrebno poznavati pismo, već se njeno stvaranje manifestira kroz usmeno prenošenje nazvano usmena književnost. Ovakva književnost prethodi pisanoj, međutim u najširim slojevima mnogih naroda ostala je da živi njena tradicija koja je predstavljala i danas predstavlja književno, kulturno i duhovno blago jednog naroda.
Amira Banjić
Bošnjačka usmena književnost, nazvana još i narodna, sadrži različite književne vrste – od epskih i lirskih pjesama, preko anegdota, legendi, bajki, mitova, do predaja, koje su se pamtile i prenosile od usta do uha, ili kako je to poznatije u narodu „od usta do usta“ i „s koljena na koljeno“. Pojedinac koji je stvarao i prenosio usmenu književnost nije se izdvajao iz zajednice, već je, kako to ističe i Zdenko Lešić, „dijelio istu kolektivnu svijest, svijest o njihovim zajedničkim interesima, o njihovoj zajedničkoj sudbini i o njihovom zajedničkom postojanju u historiji“. Svaka od ovih književnih vrsta bile su izraz kolektivnog duha koji je postojao ali i mijenjao se u skladu sa društvenim i historijskim tokovima. Važan doprinos za proces kulturne emancipacije i razvoj bošnjačke usmene književnosti dali su Alois Schamus, Kosta Hörmann, Luka Marjanović, Friedrich Krauss, Gerhard Gesemann, Milman Parry, Albert Lord, Đenana Buturović, Munib Maglajlić i drugi.
Usmene predaje
Kao poseban oblik usmene proze – na usmene predaje ukazala su još braća Grimm koji su XIX stoljeća cjelokupno prozno usmeno stvaranje podijelili na bajke i predaje. Oni su i prvi jasno odredili distinkciju između ove dvije vrste. Dok su bajke poetične, koje nas prvenstveno zabavljaju, ispreplićući stvarno i nestvarno, te ne tražeći da se u njenu tačnost povjeruje, predaja „se drži nečeg poznatog i stvarnog, jednog mjesta ili poviješću određenog imena“.
Čovjek je oduvijek imao potrebu da govori, i da sva iskustva, pa i ona najtragičnija, individualna i kolektivna, vanjska i unutrašnja, sprovede kroz jezik, kroz pjesmu ili predaju, dajući svom životu smisao i objašnjenje, te stvarajući kolektivno viđenje života. U njima se posebno crpi mitološki sadržaj, evocirajući daleki svijet, čak i demonski, koji se u predajama vraća u ljudski život, sa stvarnim događajima, s ciljem da se odgonetne tajna života i sredine u kojima se ljudi kreću.
U usmenoknjiževnoj teoriji nema potpuno jasne klasifikacije usmenih predaja zbog njihovih specifičnosti, ali postoje mnogi klasifikacijski modeli utemeljeni na tematskoj i motivskoj razini: mitske, demonske/demonološke, historijske, etiološke, predaje iz života i dr.
Usmene predaje iz Klokotnice
Ljudi su kroz književnost mogli komunicirati, poistvijetiti se jedan s drugim, te na taj način rješavati probleme s kojima se kao individue ali i kolektiv susreću. Kroz svakodnevnu komunikaciju ljudi su međusobno prepričavali priče i događaje iz života, koje su se uvrstile u okvir bošnjačke usmene književnosti. Predaje iz različitih lokaliteta zabilježene su, a neke se i danas otkrivaju i zapisuju. Predaje koje čuvaju neka davna pamćenja važna za kolektiv i zajednicu, prepričavaju se i u Klokotnici, selu koje se nalazi između gradskih centara Doboja i Gračanice, a nekoć su ta pamćenja bila izrazito važna za shvatanje i objašnjenje života i očuvanje ljudskog duha.
U nastavku donosim nekoliko otkrivenih predaja, koje najviše odgovaraju onoj skupini demonoloških i historijsko-religijskih predaja sa izrazitim motivima mističnog, koje je ispričala Hava Banjić (76).
O porijeklu imena Klokotnica
Klokotnica ima naziv sela u Bugarskoj, i naši kad su išli u Tursku uvratili se pored Sofije, ima tu selo Klokotnica, pusto selo. A ova naša Klokotnica se prvi put spominje, nekad davno, i dobila je naziv zato što je tu bilo puno potoka koji su klokotali. I danas svaki zaseok ima svoj potok – Rijeka, Habibovići, Babići, sve imaju potoke. Pričaju da je zato i dobila naziv Klokotnica.
Mistične historijsko-religijske predaje
O kući na mezarju
Kazivalo se tako da se gor u Gnječama, kod mog amidže, kuća stalno tresla. I je l’ sama kuća, il’ je jedan insan u njoj – hlupa stoji. I kad hoće amidža i strina kud ić, a ostave sina samog, odmah škripa stoji vrata. Neko se voza po vratima i tavanu, hlupa stoji i zveka stoji lanaca. Uopšte nema ni kola, ni lanaca u kući a čuju se. A kad se amidža vraća kući, ozdol gdje su vrljike bile, iskašlje se izdaleka i vikne „Džemile“ i gotovo, ne pripada ništa više. Pričalo se svud da je kod amidže tako bilo. Prije se išavalo svud hodžama i njima je tako jedan reko da him je ćošak kuće zahvatio mezar šehida. Šehid je njekad tu ukopan u prvi svjetski rat i nisu znali za to. I eto, on je poslije drugu kuću napravio, na očevom imanju, a onu je razvalio i nastavili su normalno živit’.
Specifičnost ove predaje je što, spominjajući šehide, ona spada u grupu historijsko-religijskih predaja sa izrazito mističnim karakteristikama. Nerijetko se šehidi spominju u usmenim predajama, po kojima se njihova pojavnost očituje u „remećenju“ životnog tijeka ljudi, odnosno upozorenju ljudima o „onom svijetu“ i čistoti njihove borbe i pogibije za zemlju na kojoj ljudi trenutno žive. Prema njihovim shvatanjima, koji su izrazito religijski, uloga šehida važna je i sveta, te se za njegov počinak treba obezbijediti posebno mjesto. Za vrijeme prvog svjetskog rata, ljudi su se ukopavali tamo gdje su ginuli, pa su ljudi kasnije gradili svoja staništa ne znajući o kakvom tlu se radi. Tako se, u Klokotnici, mogu naći slične predaje sa istim ili sličnim motivima:
Pričalo se da se gor na Samariću kod jedne žene kuća tresla stalno, al’ uvijek kad je sama u kući. Čim legne spavat naveče, čuje kako neko hlupa po kuhinji, otvara i zatvara vrata. A kad ode da vidi ima l’ šta, nikog nejma. I ona je išla hodži, pa su joj rekli da joj je kuća napravljena na šehidskom mezarju i da kuću treba srušit što prije. Kaže šehid ne može podnijet to opterećenje.
O stalnim nesrećama
Kazivalo se da su nekad tam’ 70-ih, 80-ih godina, kad se napravila cesta kroz Klokotnicu i kad su se počela vozit’ kola, uvijek bili sudari ispod Samarića. Sve na istom mjestu. Jednoč je čak bio lančani sudar, i stalno su ljudi tu ginuli. Bile teške nesreće. I ljudi nisu mogli to podnijet više i bilo im čudno i otišli su nekom hodži da klanja istiharu. I hodža je taj reko da se mora zaklat kurban tu i da se na to mjesto gdje se dešavaju sudari prolije ta krv kurbanska. Jer kažu da je hodža reko da je tu nekad bilo mezarje njeko. I tako su ljudi i uradili i nije više nikad ni bilo.
Primjetno je da su prisutni izrazito islamski religijski motivi, s kojim su ljudi sebi objašnjavali život, u kojem je objašnjenje za čudne nadnaravne pojave uvijek dobijalo obilježje metafizičkog.
Demonološke predaje
O prikazi na mlinu
Kažu da je nekad tam 30-ih godina pod Palučcima, u mog djeda bio riječni mlin. I jedno vrijeme, tudam ko god ide ozdol, prid njim ide nešto bijelo, nešto skakuće i dreči ko dijete. I kažu, sad ga vidiš, sad ga ne vidiš. To se tad prikaza zvalo. Puno ljudi je pripadalo, a haman uvijek kad je insan bio sam.
O prikazi u Bijeloj zemlji
Gor’ u Bijeloj zemlji, u Ahimbašićima kod česme stalno se, njekad tamo 50-ih godina, prikazivalo nešto bijelo, ko neka prikaza. Tako je jednoč neki čovjek išo s konjima, a koji samo stadoše, ne mogu maket. Kad dođe tu na to mjesto, konji samo počeše puhat’ i stadoše. On uderaj konje, uderaj pa ne mogu krenit’. I kad je neko naišo još tu, istom i oni kenuše. Samo je l’ insan sam tako bude i prikazuje se, a kad je više ljudi nejma nikog, da ne bi bilo svjedoka. Onda su ljudi skontali kako je to mjesto gdje se to prikazivalo bilo prljavo. Ko god umre i kad se gasuli, tu je svako baco tu vodu u bijelu zemlju. Bilo je puno prljavštine i nisi mogo proć’ kako treba. Poslije rata, selo se diglo i čitavu Bijelu zemlju očistilo. Smeće se pokupilo, gradile se poslije gasulhane uz džamije. I čim se to očistilo više se nije ništa prikazivalo.
Ovo je primjer demonološke predaje koja sadrži fantastične elemente i spremnost da se u njen iskaz vjeruje. U njoj se, kao i ostalim koje pripadaju ovoj vrsti, javljaju fantastični motivi uvjetovani mitskom i društvenom skupinom, stvarajući kolektivnu svijest i percepciju o nadnaravnom i metafizičkom. Upravo se preko ovih predaja o nezemaljskom pravi distinkcija između ovog i „onog“ svijeta, kao neka vrsta podsjetnika o postojanju nečega što nije u skladu sa, čovjeku razumljivim, racionalno objašnjivim, datostima, odnosno o postojanju svijeta općenito. Pored toga, ova predaja ima i izrazito odgojnu funkciju. Objašnjavajući uzroke nadnaravnih pojava u njihovim zajednicama, ljudi su propitivali svoja ponašanja i postupke življenja, a koji su opet povezani sa religijskim aspektima – da ljudi nisu zagađivali okolinu, ne bi im se „prikaza“ pojavljivala kao moguća kazna i podsjetnik za uništavanje prirodnog staništa. Kada su došli do te razine svijesti, rješavali su uzrok problema, a s tim je nestao i problem.
Predaje koje sam zabilježila iz Klokotnice, pokazuju da su usmena književna proza i sposobnost komunikacije među ljudima bile žive. Najčešće se pojavljuju mistični motivi u demonskim, ili demonsko-mitskim predajama, u kojima je pristutan religijski aspket razumijevanja života i neobičnih pojava u životima ljudi. Društvo u kojem se stvaraju i prepričavaju predaje koje prihvataju mogućnost prodiranja fantastičnog ili nadnaravnog ili mističnog u realni svijet, pokazuje, pored svog religijskog uvjerenja, svijest o postojanju iracionalnog i racionalnog života, te isprepletanosti ta dva apekta u čovjekovom bivstvovanju.
Na ovim primjerima prikazan je samo jedan dio, neistraženih potpuno, usmenih predaja sa područja Klokotnice, a koje su dio sveukupne bošnjačke usmene književnosti. Ona nam je važna jer je za naše pretke bila jedini način da opstanu u jeziku, a za nas veoma bitan segment postojanja našeg bića. Ističući da razumijevanjem sopstvene usmenosti stvaramo preduslov za pravilno razumijevanje pismenosti, Mirsad Kunić dodaje da „na kolektivnom planu, osvješćivanjem toga dijela kulturnog identiteta, kako je to Parry pokazao na primjeru evropskog, stvaramo pretpostavku da kao narod iz faze adoloscencije uđemo u fazu zrelosti“.
Autor: Amira Banjić
Preuzeto sa: inat.ba
